Nastavni zavod za hitnu medicinu Grada Zagreba

AKTUALNO
Viroze, prehlade, hunjavice
Pokazna vježba "Sljeme 2009"
U SLUČAJU ZDRAVSTEVNIH TEŠKOĆA UPUĆUJEMO NAZVATI 194

28. VII 1914. počeo je I. svjetski rat Austro-ugarskom objavom rata Srbiji. Već 29. VII 1914. "Novosti" Objavljuju:

DRUŠTVO ZA SPASAVANJE PRESTALO RADITI. Radi toga što su svi namještenici ovdašnjeg društva za spasavanje pozvani u vojsku, to je isto prestalo obavljati svoj posao". "DRUŠTVO ZA SPASAVANJE" javlja općinstvu grada Zagreba, da i dalje izvršuje službu prve pomoći u svako doba dana i noći, pa se može pozivati u slučaju nesreće kadagod će biti potreba. To je društvu moguće jer je službu preuzela dobrovoljno hrv. đačka skautska družba "Velebit". ("Novosti" 5. VIII 1914.)

Društvo za spasavanje tijekom 1914. godine interveniralo je u 2163 slučaja. Među ovima je bilo 1400 prijevoza ranjenih časnika i vojnika. Zbog velike množine intervencija, konjska zaprega više nije mogla obnašati sav posao. Kako društvu stoje samo ograničena sredstva na raspolaganju, uprava društva se stoga obratila na slavno općinstvo sa zamolbom da mu dobrovoljnim prinosima omogući nabaviti automobil za prijevoz ranjenika i bolesnika.

"Stigao je u Zagreb automobil društva za spasavanje, te  nalazi u garagi društva na gr. majuru. Sam automobil je vrlo lijep, te imade u njemu tri sjedala i dva ležeća mjesta. Kako se sada šofer nalazi na dopustu, auto će stupiti u akciju tek poslije Uskrsa. Društvo imade sada 3 konja i troja kola sa dva namještenika, a od danas će imati uz ova pomoćna sredstva još auto sa jednim šoferom i jednim namještenikom, tako da će mu rad biti kud i kamo razgranjeniji, nu što je mogao biti  do sada" ("Novosti" 20. I 1915.)
"Danas u jutro stupio je automobil prvi puta u akciju, te je bio na državnom kolodvoru, odakle je prevezao tri ranjena vojnika, koja su došla sa karpatskog bojišta. Za sada će se automobil koristiti samo za prevoz ranjenih i bolesnih vojnika". ("Novosti" 13. IV 1915.)

Ratno stanje dovodi do općeg osiromašenja i nestašice svake vrste. S kakvim se problemima suočava Društvo za spasavanje najbolje se vidi iz novinskih izvještaja toga doba.

Nakon prvog svjetskog rata, u novoj državi Društvo za spasavanje funkcionira ponovo na razini konjske zaprege i takvo stanje traje sve do 1927. godine, kada se Društvo ponovo motorizira, prvenstveno zaslugom tadašnjeg gradonačelnika arh. Vjekoslava Heinzela.

Društvo za spasavanje suočava se u to vrijeme i sa sve večim problemima zbog neodgovarajučeg smještaja i "podstanarskog statusa" uz vatrogasno spremište na gradskom majuru. Već u prvim godinama postojanja razmišljalo se o nužnoj izgradnji svoje zgrade. Bilo je i vrlo darežljivih pokrovitelja od kojih se ističe budimpeštanski tvorničar dr. Bayer-Krucsay koji je darovao Društvu 10 000 Kruna. Pitanje izgradnje svoje zgrade Društva za spasavanje našlo se i u izvještaju tajnika društva dr. Ive Ivančevića na glavnoj godišnjoj skupštini Dobrovoljnog društva za spašavanje u ožujku 1933. godine. Davna želja ostvarena je dvije godine kasnije (1935.), kada je Društvo za spasavanje preselilo u nove, svoje prostorije u Martićevoj ulici 32.

Trenska djelatnost Društva za spasavanje odvijala se na razini sanitarnog pomoćnika, tzv. sanitarca, kasnije bolničara. To su bili medicinski laici, koji su prije nastupa na posao morali završavati tečaj iz prve pomoći i njege bolesnika. Za stručnu odgovornost i kontrolu rada bio je odgovoran "nadzorni liječnik", koji je, uglavnom, bio volonter, aktivan član Dobrovoljnog društva za spasavanje.
U to vrijeme bile su teške smještajne prilike u bolnicama. Građani su se često žalili na postojeće stanje. Gradski fizikat 1934. godine pokušao je donekle riješiti taj problem s prijedlogom da se kod Društva za spasavanje, koje se sada bavi samo prevozom bolesnih i ozljeđenih ljudi, otvori ambulanta za pružanje prve pomoći i da se stalno namjeste dva liječnika. Tako su i u svim velikim Europskim gradovima organizirane ambulante za prvu pomoć. No moralo je proći još gotovo dva desetljeća da se ta ideja i "prijeka poterba" konačno oživotvori.

1945 - 1994

Neposredno poslije II svjetskog rata "Sanitarna postaja" Dobrovoljnog društva za spasavanja mijenja naziv, prema sovjetskom uzoru u "Stanicu za spasavanje", 1949.godine u "Stanicu za hitnu pomoć". 1983.godine dobiva naziv "Stanica za hitnu medicinsku pomoć", a 1994.godine "Ustanova za hitnu medicinsku pomoć".

Do 1950. godine temeljna djelatnost Stanice za spasavanje je prijevoz bolesnika i unesrećenih u bolnice, uz pružanje prve pomoći na mjestu događaja. Tek 1950.godine Stanica za hitnu pomoć počinje funkcionirati kao zdravstvena ustanova. Te godine dolazi za ravnatelja ponovno liječnik (dr.Pavao Grubišić) koji reorganizira službu te u sve radne jedinice uvodi stručno osoblje. Liječnik dolazi kao voditelj terenske ekipe hitne pomoći, a u "porodiljski tim" uključena je primalja. Pučene laike u ekipi postepeno počinju zamjenivati školovani bolničari. U bilo koje doba dana i noći, nedjeljom i praznikom naglo oboljeli ili ozlijeđeni pacijenti mogli su telefonskim pozivom tražiti i dobiti posjetu liječnika.

Liječnička služba obavlja se uglavnom na terenu te u stacionaru-ambulanti. Liječnička služba raspoređena je u četiri ekipe, svaka s tri liječnika. Jedan od liječnika, s dužim stažom u ustanovi, obavlja funkciju šefa ekipe i pretežno radi u ambulanti.

Prelaskom u novu zgradu Đorđićevoj ulici počinje postupni proces reorganizacije i razvoja ustanove. Povećava se broj liječnika u ekipama na terenu od tri na četiri. Budući da šef ekipe vodi brigu i o stacionaru, otvara se novo radno mjesto - liječnik u ambulanti. Na tom radnom mjestu "cirkuliraju" svi liječnici ekipe.

Na prijemu poziva radili su iskusniji bolničari (telefon 04 zamijenjen je 1964. u 94). Od 1.siječnja 1966.g. na prijemu hitnih poziva radi isključivo liječnik koji, osim što postavlja hipotetsku dijagnozu i određuje stupanj hitnosti za intervenciju, daje liječničke savjete na pitanje građana. Radi opterećenosti linije 94 uvodi se u veljači 1976.godine novi pozivni broj samo za potrebe sanitetskog prijevoza (444-444).

Sve do izgradnje vlastite zgrade u Đorđićevoj ulici jedan od temeljnih problema bio je radni prostor u kojem se odvijala medicinska djelatnost te prostrije za boravak osoblja. U izvješću GNO-u 1956.godine tadašnji direktor dr.Ante Dančević napisao je:

"Još 1932. godine napisano je u izvještaju Društva za spasavanje da ima jedan problem, koji tišti naše društvo, a to je problem njegove nastambe. Još mnogo gorje stanje je danas. Ako je taj problem tištio onda, dok je bilo svega 2 do 3 sanitetska kola, dok je bilo 5 puta manje personala, može se zamisliti kakva je nemoguća situacija danas kad je sve to 5 do 10 puta pojačano".

Već u to vrijeme slične ustanove u razvijenim zemljama drže se značajnim medicinskim institucijama. Tek krajem 1952. godine Stanica za spasavanje u Martićevoj ulici dobiva svoju ambulantu. Kako je ambulanta funkcionirala najbolje se vidi iz napisa godinu dana kasnije:

"Pred dvije godine Stanica je uvela reanimaciju, tj. oživljavanje bolesnika otrovanih plinom, luminalom, utopljenika, udarenih gromom itd. Ovu službu počela je obavljati u garaži, a kasnije, poslije iseljenja jednog stanara, u skučenoj ambulanti".("Narodni list 6.VI 1953.").

Krajem 1963. godine Stanica za hitnu medicinsku pomoć preselila se u novu zgradu u Đorđićevu ulicu 26, neposredno uz Traumatološku bolnicu. Dana 22.XII 1963. u 12 sati prespojene su dvije telefonske linije 04 iz Martićeve u Đorđićevu ulicu.

Tri kreveta u "boksovima" u Martićevoj ulici prerasla su, na novoj lokaciji u Đorđićevoj ulici u stacionar.

Na početku bio je to stacionar općeg tipa u koji su se smještali bolesnici od različitih bolesti. Tijekom vremena razlozi za prijem u stacionar svode se na hitnu kazuistiku, a osobito na akutnu toksikologiju i reanimaciju.

1995. – 2010.

Krajem 1995. godine u okviru Prvog hrvatskog projekta Ministarstva zdravstva, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Svjetske banke naša ustanova je preuzela obvezu organizacije i provedbe trajnog usavršavanja kroz tečaj „Hitna medicinska pomoć u izvanbolničkim uvjetima“. Tečaj pohađaju medicinske sestre, medicinski tehničari i vozači sanitetskih vozila zaposleni u zdravstvenim ustanovama koje provode hitnu medicinsku pomoć u Hrvatskoj. Za potrebe tečaja Ustanova za hitnu medicinsku pomoć Zagreb je izdala odgovarajući priručnik. U istom projektu, za potrebe liječnika, kroz tečajeve I. kategorije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu sudjeluju i naši liječnici kao predavači i autori priloga za izdani priručnik. Dio nastave i vježbi provodi se u Nastavnom središtu ove ustanove.

Tijekom 1996. godine nabavljena je računalna oprema i izrađeno programsko rješenje za ambulantu kao i za unos i obradu ukupnih podataka o izvršenim medicinskim uslugama te radu i korištenju sanitetskih vozila. Ovim programom obuhvaćena je i Tehnička sluaba. Obrada medicinskih i ostalih podataka proizišlih iz djelatnosti Ustanove postao je jedan od preduvjeta za donošenje primjerenih poslovnih odluka i efikasno upravljanje medicinskim i nemedicinskim dijelom službe.

Kao ilustraciju koristi od računalne obrade podataka navodimo korekcije rasporeda rada u slučajevima kada je uočeno uvećano vrijeme čekanja pojedinih vrsta intervencija. Analizom dinamike zbivanja u izabranim satima dana, dana u tjednu ili na osnovu drugih elemenata, raspored rada pojedinih ekipa se mijenja po potrebi. Računalna obrada podataka ujedno je i temelj korektnog i pravodobnog izvještavanja nadležnih institucija o rezultatima rada. Započeo je i proces modernizacije telekomunikacijskog sustava postavljanjem novog repetitora

U listopadu 1997. godine dovršeno je preuređenje dijela prostora nekadašnjeg Odjela za toksikologiju i druga urgentna stanja i na tom mjestu otvorena je nova predavaonica Nastavnog središta, sa suvremenom multimedijskom i ostalom opremom.

U rujnu 1999. godine u suradnji s Hrvatskim savezom gluhih i nagluhih osoba Ustanova uvodi posebnu, uvijek slobodnu fax liniju s uređajem smještenim na mjestu gdje se primaju i ostali pozivi. Zbog potrebe neometane dostupnosti pozivni broj znaju samo oni kojima je i namijenjen. Pripremili smo i poseban obrazac za komunikaciju na kojem su ispisana pitanja i ponuđeni odgovori koji približno definiraju poteškoće pozivatelja. Obrazac svojim članovima distribuira Hrvatski savez gluhih i nagluhih soba. Pomoć u rješavanju problema pružio je i Hrvatski telekom koji je donirao telefonsku liniju.

12. travnja 2002. godine pušten je u rad novi informatički i komunikacijski sustav prijavno dojavne jedinice, koji integrira prijem i obradu poziva, disponiranje, radijsku komunikaciju, sustav praćenja sanitetskih vozila na terenu putem GPS-a, digitalnu telefonsku centralu i uređaj koji snima govornu radijsku i telefonsku komunikaciju. Sustav predstavlja prekretnicu u informatizaciji hitne pomoći, a integrira najsuvremeniju tehnologiju u proces rada jedne specifične djelatnosti. Pruža potporu za racionalno korištenju vremena i timova, pouzdanost, zapis i obradu raznovrsnih podataka i niz prednosti na korist krajnjih korisnika zdravstvenih usluga.

Potrebno je zahvaliti svima koji su podraali našu ideju, koji su imali viziju, koji su posredno ili neposredno odlučivali o potrebi stvaranja takvog sustava i koji su na bilo koji način sudjelovali u uspješnom projektiranju i izgradnji. Sustav je naručilo Ministarstvo zdravstva postupkom međunarodnog javnog nadmetanja, financiran je kreditom Svjetske banke, a kao izvođači projekta odabrane su dvije tvrtke: za radiokomunikacijski dio Motorola GmbH (Švicarska), a za Sustav praćenja vozila i integraciju GISDATA d.o.o. (Zagreb, Hrvatska). Značajnu ulogu u provedbi projekta imalo je Ministarstvo unutarnjih poslova RH, koje je stavilo na raspolaganje svoju tehničku potporu i stručne osobe.

Sredinom 2004. godine pušten je u rad računalni sustav koji opslužuje administraciju i ambulantu. Računala su umrežena, a podaci se koriste, obrađuju i pohranjuju na odgovarajući način. Time je riješen i problem s naknadnim upisom podataka, koji se sada u digitalnom obliku automatski eksportiraju s mjesta nastanka, iz prijavno dojavne jedinice. Za izgradnju su korištena sredstva Ustanove. Izvanbolnička hitna medicinska pomoć postala je tijekom vremena nezaobilazni dio zdravstvenog sustava, a razvijala se i vrednovala paralelno s potrebama i mogućnostima društva. Organizacijski modeli rijetko su se mijenjali, ponekad tek kada ih je pregazilo vrijeme. Slijedom novog društvenog uređenja, povoljan omjer između uloženog i koristi postao je realno mjerilo uspješnosti promjena. I iz tog razloga put do reorganizacije bio je zahtjevan i dugotrajan. S ciljem stvaranja kvalitetnije hitne medicinske pomoći, nadležne institucije pokrenule su reorganizaciju početkom 90-ih, da bi nakon rata, tijekom godina koje su slijedile, u kontinuitetu, sazrijevala misao o mogućem i odgovarajućem ustroju. U radnim skupinama Ministarstva zdravstva koje se bave tom problematikom uvaženi članovi, između ostalih, bili su i jesu liječnici naše ustanove.

Do sredine 2004. godine nabavljeno je dovoljno opreme da bi se u svako sanitetsko vozilo za hitnu medicinsku pomoć mogla trajno smjestiti ukupna pripadajuća oprema, osim one na električni pogon. Do tada se oprema, nakon završetka smjene, premještala u depo opreme i iznova smještala u drugo vozilo. Određena procedura koristi se za provjeru ispravnosti i količine. U tijeku je postupak da se na isti način opreme i vozila za sanitetski prijevoz.

6. srpnja 2004. godine u dnevnom tisku objavljen je oglas Natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za građevinu Ustanove za hitnu medicinsku pomoć Zagreb.

22. listopada 2004. godine objavljeni su rezultati Natječaja. Prvu nagradu je dobila „Produkcija 004“ d.o.o., autor Davor Katušić dipl. ing. arh., i koautori Marija Burmas dipl. ing. arh. i Ivo Lola PetriE dipl. ing. arh. Predviđena lokacija za izgradnju nove zgrade je u Heinzelovoj 88, na prostoru sadašnje tehničke službe Ustanove.

Godine 2007. Tehnička služba se seli u ZET-ov Autobusni pogon Dubrava koji će udomiti ovaj dio naše Ustanove tijekom radova na izgradnji nove zgrade u Heinzelovoj ulici br. 88. Prema planu Ustanova za hitnu medicinska pomoć Zagreb svoj bi stoti rođendan, za nepune dvije godine, trebala dočekati u novoj zgradi većoj od 10 tisuća četvornih metara, za koju je kamen temeljac 29. svibnja 2007. godine položen u Heinzelovoj ulici br. 88, nedaleko od križanja s Vukovarskom. Početak radova svečano su označili zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima i ravnateljica Ustanove za hitnu medicinsku pomoć Slobodanka Keleuva. Investitori objekta su Gradsko poglavarstvo i zagrebački Holding, a izvođač tvrtka Dalekovod.

29. rujna 2008. godine Zahvaljujući inicijativi Grada Zagreba, projekt nove ispostave UHMP Zagreb u Gajnicama, koja je otvorena, realiziran je u roku od godine dana. Analizom podataka o broju izvršenih intervencija timova hitne medicinske pomoći utvrdili smo da postoji potreba za novom ispostavom jer je zbog svakodnevnih gužvi u prometu otežano stizanje pacijentima u zapadni dio Grada Zagreba. Rješenje je stiglo izgradnjom ispostave koja će omogućiti bržu hitnu medicinsku pomoć za 80.000 građana. Pritom nije povećan broj timova hitne medicinske pomoći nego je jedan tim dislociran iz centra grada. Ispostavu su otvorili gradonačelnik Milan Bandić i ravnateljica Ustanove za hitnu medicinsku pomoć Zagreb, Slobodanka Keleuva, dr. med. uz nazočnost mnogih uglednih gostiju.

Početkom ožujka 2009. godine Odbor za javna priznanja Gradske skupštine jednoglasno je prihvatio prijedlog zaključka o dodjeli nagrade Grada Zagreba Ustanovi za hitnu medicinsku pomoć Zagreb za 100. godina postojanja i doprinos u zdravstvu.

21. travnja 2009. godine Službenim pozivom na broj 94 gradonačelnik je otvorio novu zgradu Ustanove za hitnu medicinsku pomoć Zagreb u Heinzelovoj 88, vrijednu 160 milijuna kuna. Otvaranju vrata moderne zgrade nazočio je izaslanik predsjednika Republike, brojni predstavnici zdravstvene struke i drugi uglednici. Zdanje je blagoslovio preuzvišeni mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, koji je zazvao Božji blagoslov za sve koji će doći po pomoć i one koji će je u Heinzelovoj pružati. Ravnateljica ustanove Slobodanka Keleuva, dr. med. zahvalila je gradskim vlastima što su građanima omogućili bolju zdravstvenu skrb, a i djelatnicima bolje uvjete rada.

Objekt od osam etaža obuhvaća prijavno-dojavnu službu, ambulantu s reanimacijom, stacionar za urgentna stanja, medikamentozne pričuve Grada Zagreba, predavaonicu i učionice, laboratorij, upravu, tehničku službu i višekatnu garažu za 170 sanitetskih vozila. Očekuje se da će ova napredna, netipična zgrada, organizirana tako da funkcionira kao veliki terminal koji će obavljati sve navedene funkcije, značajno unaprijediti pružanje hitne medicinske pomoći u Zagrebu.

Tako će ustanova koja je započela radom sa svega četiri konja i četiri namještenika, sto godina nakon svog osnutka radit će na bruto površini od gotovo 15.000 četvornih metara gdje će po prvi puta u našoj zemlji na jednom mjestu biti uklopljeni svi medicinski sadržaji. 

07.04.2010. Na Svjetski dan zdravlja, otvorena ispostava Hitne pomoći - podstanica Centar, u Đorđićevoj 26. na više od 200 četvornih metara nalazi se prostor za liječnike, soba za tehničare i vozače kao i ambulanta za preglede pacijenata te arhiva medicinskih dokumenata. Radovi su počeli 2009. godine, a vrijedni su više od 900.000 kuna, uključujući i PDV. U Đorđićevoj će biti stacionirane dvije ekipe Hitne pomoći, a središnjica je u Heinzelovoj ulici.


.
ZHMGZ: Naslovnica / Povijest hitne pomoći / Nekad i danas

Broj posjeta332322

Trenutno 36 korisnika online